DEAN R. KOONTZ - Ponoc.doc

DEAN R. KOONTZ

PONOĆ

Urednik JADRANKA PETRIČEVIĆ

Likovna oprema ŽELJKO KOZARIĆ

Izdavač

MLADINSKA KNJIGA ZAGREB

Zagreb 1993.

Za izdavača ŽELJKO KOVAČ

Priprema za tisak SLOBODAN TODOROVIĆ

Tisak

Grafički Zavod Hrvatske

ZAGREB

Naslov izvornika Dean R. Koontz Midnight

S engleskoga preveo DAMIR ŽUGEC?

Copvright © 1989, Nkui, Inc.DEAN R. KOONTZ

PONOĆ

PRVI DIO

Gdje sablasne spodobe poskakuju na zvuke ponoćne glazbe koju samo one čuju.

Iz knjige prebrojanih tuga

1.

Janice Capshavv voljela je trčati noću.

Gotovo svake večeri između deset i jedanaest sati Janice bi obukla svoju

sivu trenirku s fluorescentno plavim prugama preko leda i grudiju,

zataknula kosu pod vrpcu, zavezala svoje trkaće papuče i pretrčala deset

kilometara. Imala je trideset pet godina, no mogla je proći kao

dvadesetpetogodišnjakinja; svoju je mladolikost pripisivala dvadeset

godina dugoj privrženosti trčanju.

U nedjelju navečer, dvadeset prvog rujna, krenula je iz kuće u deset sati

i pretrčala četiri stambena bloka na sjever, prema Aveniji Ocean, glavnoj

ulici Moonlight Covea, gdje je skrenula nalijevo i zaputila se nizbrdo

prema javnoj plaži. Trgovine su bile zatvorene i u mraku. S iznimkom

prigušenog, mjedenastog sjaja ulične rasvjete natrijevih žarulja, jedina

je svjetlost dopirala iz nekoliko stanova iznad trgovina, kod taverne

Vitezov most, te kod katoličke crkve Naše Mi­losrdne Gospe, koja je bila

otvorena dvadeset četiri sata na dan. Na ulici uopće nije bilo automobila,

a na vidiku nijedne druge osobe. Moonlight Cove oduvijek je bio miran

gradić stoje izbjegavao turizam, za kojim su se toliko pomamili drugi

priobalni gradovi. Janice je voljela spor, odmjereni ritam života u tom

mjestu, iako je u zadnje vrijeme grad djelovao upravo kao da je mrtav, a

ne tek pospan.

Dok je trčala nakošenom glavnom ulicom kroz oaze jantarne svjet­losti,

nije vidjela nikakva pokreta osim vlastitih... te tromog, krivudavog

kretanja rijetke magle kroz zrak bez vjetra. Jedini zvukovi potjecali su

od potihog cupkanja njezinih papuča za trčanje s gumenim pot-platama te

njezina otežanog disanja. Sudeći po svemu što se zapažalo, mogla je biti i

posljednji čovjek na svijetu što sudjeluje u samotnome maratonu nakon

Strašnoga suda.

Nije se voljela dizati u zoru kako bi trčala prije posla, a ljeti je bilo

ugodnije odvaliti tih deset kilometara nakon što popusti dnevna žega, iako

ni antipatija prema ranome ustajanju niti pak žega nisu bili stvarni

razlozi za njezin noćni odabir; u isto je vrijeme trčala i

7

zimi. Bavila se tjelovježbom u taj noćni sat iz jednostavna razloga što je

voljela noć.

Čak i kao dijete više je voljela noć nego dan, uživala je kad bi sjedila

na dvorištu nakon sutona, ispod zvjezdanoga neba, te oslu­škivala žabe i

zrikavce. Tmina je djelovala umirujuće. Umekšavala je oštre rubove

svijeta, ublažavala odviše jarke boje. S nadolaskom sum­raka nebo kao da

se stalo udaljavati; svemir bi se proširio. Noć je bila veća od dana, i u

njezinu carstvu život kao da je više nudio.

Sad je već došla do petlje na Aveniji Ocean, pri podnožju brežuljka, te

sprintom pretrčala parkiralište i stigla do plaže. Iznad rijetke

su-maglice, na nebu su se nalazili tek raštrkani oblačci, a srebrnastožuti

sjaj punog mjeseca prodirao je kroz maglu te joj pružao dovoljno

svjetlosti da vidi kamo ide. Nekih bi noći magla bila odviše gusta, a nebo

prepuno oblaka da bi bila u stanju trčati plažom. Ali sad se bijela pjena

nadolazećih visokih valova valjala iz crnoga mora u sablas­nim,

svjetlucavim redovima, a široki polukrug pijeska blijedo se ljeskao između

plime koja je zapljuskivala obalu i priobalnih brežuljaka, pa čak je i

sama magla blago svjetlucala pod odrazom jesenje mjesečine.

Dok je trčala preko plaže prema čvršćemu, vlažnom pijesku uz rub vode i

skretala prema jugu, u namjeri da pretrči kilometar i pol, sve do ruba

uvale, Janice se ćutila čudesno živom.

Richard, njezin pokojni muž, koji je podlegao raku prije tri godine, nekoć

je ustvrdio daje njezin dnevni ritam toliko usmjeren na vrijeme poslije

ponoći, da je ona zacijelo nešto više od obične noćne ptice. "Ti bi

vjerojatno rado bila vampirica, te živjela od sumraka do zore" rekao joj

je jednom, a ona mu je odgovorila: "Rado bih ti popila krv." Bože, kako

gaje voljela. Isprva se pribojavala da će život supruge luteranskog

svećenika biti dosadan, no nikad nije bio, ni na trenutak. Tri godine

nakon njegove smrti još joj je svakodnevno nedostajao... a noću još i

više. Bio je...

Odjednom, dok je prolazila pokraj dva izobličena čempresa visoka

petnaestak metara, što su narasli usred plaže, na pola puta između

brežuljaka i ruba vode, Janice je osjetila kako zacijelo nije sama u noći

i magli. Nije vidjela nikakva pokreta, i nije opazila nikakav zvuk, osim

vlastitih koraka, šumnoga disanja i srca koje je bubnjalo; samo joj je

nagon kazivao da je dobila društvo.

Isprva se nije preplašila, jer pomislila je kako je na plaži još neki

trkač. Nekoliko tamošnjih fanatika tjelesne kondicije povremeno je trčalo

noću, ne po vlastitu izboru, kao što je s njome bio slučaj, nego iz

potrebe. Dva-tri puta mjesečno susrela bi ih na svome putu.Ali kad se

zaustavila i pogledala iza sebe, niz put kojim je stigla, vidjela je tek

pusto prostranstvo mjesečinom rasvijetljena pijeska, za­krivljenu vrpcu

svjetlucave morske pjene te prigušene no dobro poznate oblike stijenja i

raštrkanoga drveća što bi izniknulo tu i tamo po sprudu. Jedini je zvuk

dopirao od prigušene tutnjave visokih valova.

Zaključivši da se ne može pouzdati u svoj nagon, te da je ipak sama,

ponovno se zaputila prema jugu, uzduž plaže, brzo usposta­vljajući

uobičajeni ritam. No prešla je samo pedesetak metara kad je krajičkom oka

ugledala nekakav pokret, desetak metara s njezine lijeve strane; bio je to

neki hitri obris, omotan plastom noći i magle, što je sunuo iz pozadine

jednoga pijeskom okovana čempresa do nakupine stijenja, uglačana prolaskom

vremena, gdje se ponovno izmaknuo po­gledu.

Janice se zaustavila, zaškiljila prema stijeni, te se zapitala što joj je

to zapelo za oko. Djelovalo je veće od psa, čak je možda bilo veličine

čovjeka, no kako gaje vidjela tek krajičkom oka, nije opazila nikakvih

pojedinosti. Nakupina stijenja, dugačka šest metara, na nekim mjestima

visoka tek oko metar a na nekima čak tri, bila je uobličena djelovanjem

vjetra i kiše sve dok nije postala nalik na humak napola rastaljenog

voska, više nego dovoljno velika da bi se u njoj ma što moglo skriti.

- Ima li koga tamo? - zapitala je.

Nije očekivala nikakav odgovor te ga nije ni dobila.

Obuzeo ju je nemir ali ne i strah. Ako je vidjela nešto stvarno, a ne samo

varku magle i mjesečine, to je jamačno bila kakva životinja, i to ne pas,

jer pas bi joj se odmah primaknuo i ne bi bio toliko tajanstven. Budući da

oko plaže nije bilo nikakvih prirodnih grabe-žljivaca vrijednih njezina

straha, više se zainteresirala nego preplašila."

Dok je tako nepomično stajala, prekrivena tankom prevlakom znoja, počela

je osjećati studen u zraku. Kako bi zadržala visoku tjelesnu toplinu,

stala je trčati u mjestu, promatrajući stijene, očekujući da će vidjeti

neku životinju kako se daje u bijeg iz tog zaklona, te juri plažom prema

sjeveru ili pak jugu.

Neki ljudi s tog područja držali su konje, a Fosterovi su vodili čak i

farmu za parenje i smještaj nedaleko od mora, oko četiri kilometra odatle,

iza sjevernog ogranka uvale. Možda se neki od njihovih štićenika

oslobodio. Obris što ga je vidjela krajičkom oka nije bio velik poput

konja, iako je mogao biti poni. S druge strane, zar ne bi čula topot

ponijevih kopita, čak i na mekome pijesku? Dakako, ako je to bio konj,

pripadao on Fosterima ili bilo kome drugome, trebala bi ga pokušati

uhvatiti ih im barem javiti gdje ga se može pronaći.

89

Naposljetku, kad se ništa nije pomaknulo, potrčala je prema sti­jenama i

zaokružila ih. Uz dno te nakupine i u unutrašnjosti rascjepa u kamenu

nalazile su se baršunasto glatke sjenke, no najveći je dio bio razotkriven

mliječnom, treptavom mjesečevom svjetlošću, i nikakve životinje ondje nije

bilo.

Nije ni pomislila da je vidjela nešto drugo, a ne tek drugog trkača ili

pak životinju, da je u stvarnoj opasnosti. S iznimkom pokojeg van­dalskog-

čina ili povremene provale, što bi uvijek bilo djelo jednog ili skupine

tinejdžera lišenih ljubavi, te prometnih nesreća, ovdašnja poli­cija nije

imala osobito mnogo posla. Zločini usmjereni protiv poje­dinaca, kao što

su silovanje, tjelesni napad, ubojstvo, bili su rijetki u tako malome i

čvrsto povezanom gradu kao što je Moonlight Cove; kao da je u ovome

zabačenom dijelu obale vladalo neko drukčije, dobroćudnije doba nego u

ostatku Kalifornije.

Nakon što je zaokružila oko nakupine stijenja i vratila se na čvršći

pijesak blizu zapljuskujućih valova, Janice je zaključila da su je

zavarale mjesečina i magla. Onaj je pokret bio tek njezina uobrazilja;

bila je sama na plaži.

Zapazila je da se magla brzo zgušnjava, no nastavila je trčati

zak­rivljenom plažom prema najjužnijoj točki uvale. Bila je sigurna da će

stići tamo i uspješno se vratiti do početka Avenije Ocean prije nego se

vidljivost pretjerano smanji.

S mora zapuhao je povjetarac i uskovitlao nadolazeću maglu, koja kao da se

stvrdnjavala iz prozračne pare u bijeli glib, te se činilo da se mlijeko

preobražava u maslac. Dok je Janice stigla do južnog kraja sve manjega

spruda, povjetarac se pojačao, a s njime su se uzburkali i valovi, te je

svaki bacao u zrak čitave plohe vodene prašine nakon što bi udario o

nagomilane stijene umjetnog lukobrana koji je pridodan prirodnome vršku

uvale.

Netko je stajao na zidu od krupnih gromada, šest metara visokome, i

promatrao je s visine. Janice je bacila pogled uvis upravo u trenutku kad

se magleni ogrtač pomaknuo a mjesečina ga ocrtala.

Tek sad ju je obuzeo strah.

Iako je neznanac bio točno ispred nje, u tmini mu nije mogla vidjeti lice.

Djelovao je visok, gotovo dva metra, iako je to mogla biti varka

prozročena kutem promatranja.

Osim njegova obrisa, vidjele su mu se samo oči, i upravo su one izazvale

strah. Lagano su svjetlucale jantarnom svjetlošću, poput očiju neke

životinje koja se našla pred automobilskim farovima.

Kad se zagledala izravno u njega, na trenutak je bila opčinjena njegovim

zurenjem. Onako ocrtan na mjesečini, prijeteći nadvišen iznadnje, visok i

nepomičan na kamenome bedemu, dok je morska prašina prštala s njegove

desne strane, mogao je biti kakav isklesani kameni idol s očima od

blistavih dragulja, što ga je u mračno, davno doba podigla neka sekta

štovatelja demona. Janice se poželjela okrenuti i potrčati, ali nije se

mogla pomaknuti, bila je kao prikovana za pijesak, u stisku onog

paralizirajućeg straha što ga je ponekad osjetila samo u morama.

Zapitala se je li uopće budna. Možda je ovo njezino kasno noćno trčanje

doista dio more, a ona zapravo spava u krevetu, sigurna ispod toplih

pokrivača.

Zatim je čovjek čudnovato, prigušeno zarežao. Djelomice je to bilo gnjevno

rezanje no ujedno i siktanje, djelomice raspaljen i hitan krik potrebe no

bio je ujedno i hladan, hladan.

I tad se pokrenuo.

Spustio se na sve četiri i počeo silaziti niz visoki lukobran, ne onako

kako bi se običan čovjek spustio niz te grube stijene, nego brzo i

graciozno poput mačke. Za nekoliko sekundi stići će do nje.

Janice se trgnula iz obamrlosti, okrenula prema tragu što ga je sama

načinila i potrčala prema ulazu u javnu plažu, koji je bio udaljen čitavih

kilometar i pol. Kuće s rasvijetljenim prozorima stajale su povrh strme,

obzidane obale s koje se pružao pogled na uvalu, a neke su od tih kuća

imale stubišta što su vodila do plaže, no nije bila sigurna da će pronaći

te stube u tami. Nije trošila snagu na vrisak, jer dvojila je da bi je

itko čuo. Osim toga, ako bi je vrištanje usporilo, pa čak i samo malo,

čovjek bi je mogao dostići i ušutkati prije nego bi se itko iz grada mogao

odazvati njezinim krikovima.

Njezina dvadesetogodišnja privrženost trčanju nikad nije bila va­žnija

nego sad; više nije bilo u pitanju njezino zdravlje nego, kako je

naslućivala, sam opstanak. Pritisnula je ruke uz bokove, spustila glavu i

krenula u sprint, više se pouzdajući u brzinu nego u izdržljivost; jer

osjećala je da samo treba stići do početka Avenije Ocean i bit će na

sigurnome. Nije vjerovala da bi je taj čovjek, ili koji je već vrag bio,

nastavio proganjati onom rasvijetljenom i napučenom ulicom.

Visoki prugasti oblaci pojurili su preko djelića mjesečeva lica. Sjaj

mjesečine se smanjio, pojačao, smanjio pa još jednom pojačao u nepravilnu

ritmu, pulsirajući kroz maglu koja se brzo zgušnjavala, i to tako da se

stvorilo mnoštvo prikaza koje su je svaki tren plašile i činilo se da sa

svih strana idu ukorak s njom. Sablasno treperavo svjetlo pridonijelo je

da njezina potjera nalikuje na san i napola je povjerovala daje doista u

krevetu i čvrsto spava, no nije se zaustavljala

1011

niti pak pogledavala preko ramena jer, bio ovo san ili ne, čovjek s

jantarnim očima još je iza nje.

Pretrčala je po sprudu pola udaljenosti od vrška uvale do Avenije Ocean, a

samopouzdanje joj je raslo sa svakim korakom, kad je najed­nom shvatila da

dvije prikaze iz magle ipak nisu prikaze. Jedna joj je bila šest-sedam

metara zdesna i trčala uspravno poput čovjeka; druga joj je bila slijeva,

na manje od pet metara, i pljuskala po rubu pjenom obrubljena mora,

grabeći četveronoške. Bila je veličine čovjeka, no to jamačno nije bio

čovjek, jer nijedan čovjek ne bi mogao biti toliko žustar i graciozan u

položaju psa. Imala je tek opću predodžbu o njihovu obliku i veličini i

nije im mogla vidjeti lica, niti pak bilo koju pojedinost na njima, osim

čudnovato svjetlucavih očiju.

Nekako je znala da nijedan od tih progonitelja nije onaj čovjek kojega je

vidjela na lukobranu. On je bio iza nje, bilo da je trčao uspravno ili pak

skakutao četveronoške. Gotovo da je bila opkoljena.

Janice si nije pokušavala zamisliti tko bi to mogao biti, ili pak što.

Analiza tog čudnovatog doživljaja malo će pričekati; sad je jed­nostavno

prihvatila nemoguće kao činjenicu, jer kao udovica propo­vjednika i duboko

produhovljena žena bila je dovoljno fleksibilna da bi se mogla prilagoditi

nepoznatim i nezemaljskim stvarima kad ih je susrela.

Pojačala je tempo gonjena strahom koji ju je dotad paralizirao. No ubrzali

su i njezini progonitelji.

Začula je neobično cviljenje i tek vrlo polako shvatila da zapravo sluša

vlastiti izmučeni glas.

Očito uzbuđeni njezinim užasom, sablasni oblici oko nje počeli su se

glasati. Njihovi su se glasovi uzdizali i padali, lelujajući od reskog,

oduljenog blejanja do grlenog rezanja. Sto je bilo najgore, te su urlike

naglašavale i provale promuklo i hitno izgovorenih riječi:

- Zgrabi kučku, zgrabi kučku, zgrabi kučku...

Što li oni predstavljaju, za Boga miloga? Zacijelo nisu ljudi, pa ipak,

mogu stajati poput ljudi i govoriti poput ljudi, pa što drugo mogu biti

nego ljudi?

Janice osjeti kako joj se srce nadima u grudima i snažno lupa.

- Zgrabi kučku...

Ta...